<	veljača, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ah, ljudi, šta da kažem... Napravit ću malo veću pauzu s ovom pričom... Ne znam dokle... Uglavnom, baš sam počela pisat još jednu priču - Tyra Davis. Mislim da će biti bolja od ove, ako ne zbog nečeg drugog, onda zbog toga što mi nije prva !
Ne da mi se više ovu priču pisat, nekako zbog toga što malo tko čita, ali nastavit ću je pisat kad budem imala vremena, pa mi to tada neće biti važno ! A vremena ću imati u 7.mjesecu, hehe.
Onaj gore navedeni blog ću nastaviti, pa kako bude...
Pozzzz!!!

Petak

To je bilo to. Trenutak koji nisam jedva čekala. Slijedi test iz matematike... Mogu reći da sam se doslovno pretrgla od učenja za taj test (i izmučila Garyja), ali da sam sada spremna da spremnija ne mogu biti. Istina, malo me uzdrmalo ono od jučer...ali nisam mogla biti sigurna je li netko zaista vidio Chestera što radi sa zgužvanim papirom. Pa mislim...nije baš vjerojatno da je bio vjetar s obzirom na to da su svi prozori bili zatvoreni. Ali ja sam ipak željela vjerovati da je tako...samo propuh i ništa više. Da se vjerojatno brinem bez veze. Pih...svašta bih ja željela, ali teško bi me išta natjeralo da se ne brinem.

Zvono me prenulo iz razmišljanja. Hodnik se polako počeo prazniti, a ja sam požurila do matematičke učionice. Stigla sam u zadnji čas - nisam ni sjela, a već se pojavio matematičar-mrgud. Tome kao da je matematika učinila nešto prestrašno, kad je tako izgledao - bio je po običaju ljut na cijeli svijet.

Bližio se kraj sata, a ja sam još jednom provjeravala sve zadatke. S obzirom na brzinu osjećala sam se ko ekspert za matematiku. Minutu prije zvona mrgud je zagrmio:
- Gotovo! Potpišite se i predajte onome ko je ispred vas. Brže! Nema odugovlačenja! Gđice Gina, jeste li me čuli?

Izgleda da je Gina, koja je bila dvije klupe ispred mene, pokušavala nešto napisati u zadnji čas. Tipično. Pogledala sam po razredu i ugledala Garyja koji me pogledao upitnim pogledom. Podigla sam oba palca i nasmiješila se. Sve je ispalo dobro. Ne samo da sam dobro riješila, nego sam bila sigurna da ću dobiti najvišu ocjenu iz matematike dosad. Jer ipak sam ja ona koja se uvijek nadala dvojci iz tog predmeta.

Kad sam izlazila iz razreda čula sam Ginu kako se hvali svojim psićima (=frendicama):
- Kažem vam, petica zajamčena! Tako sam dobro riješila test... I to sve - od početka do kraja! Ah...ja sam tako genijalna.
Mooolim??? Ta žena fakat nije normalna... Ona dobije dvojku jednom na godinu (a sve ostalo su kulje) i s tim se izvuče, pa prođe razred. Da ne govorim o Lindsay... Lako je njima sa svim tim vezama i vezicama prolazit razrede i još kasnije dobiti solidan posao.

Na izlasku iz škole naletila sam na Sandru koja je u sebi pjevušila:
- Out of the ground I rise to grace
Nobody knows it's just a phase
Help me I'm out of breath again... Hej! - pozdravila me. -Ti se sviđa pjesma? Mislim...riječi pjesme, nisi je još čula...
- Aha, jedva čekam da čujem cijelu! Sutra je proba je'l tako?
- Da! I obavezno dođi! Bit ćeš nam velika podrška. Počinjemo u 5.
- Ne brini, dolazim sigurno. Nego...šta ti nije nešto čudna Gina?
- Kako to misliš? Ne znam, ista je ko uvijek. Tako je... - namrštila se i napravila pokret rukama kao da nekoga davi.
- He, he, ma da, u pravu si. Ali čudim se jer se hvali testom iz matike... Šta nije to čudno? Mislim...ona!? Kažem ti, nije sve u redu s njom...

- Paa... Oduvijek joj je falilo par dasaka u glavi. - odnekud se stvorio George.
- Ali pazite, budite malo tiše, curke, mogle bi vas čuti. Fakat drečite...
- Ah, ništa onda, morat ćemo te poslušat. Nismo valjda bile tako glasne? - upitala sam ga. Izgleda da sam se toliko uživila u raspravu da nisam skužila kako se ljudi okreću.
Sada je George počeo pričati o Tarini ili kako se već zove ta kreatorica, te sam ga se jedva otarasila, kada sam skupa s Abby krenula kući.
Čak ni njoj nisam rekla za Chestera.

Tako da sam se sada mogla jedino sama sa sobom premišljati oko toga je li nas netko zaista gledao dok smo bili u učionici? I zašto se Gina ponašala tako čudno, iako tipično za nju?


[Napokon post... Hehe, mali zastoj zbog školskih obveza, ponajviše zbog prakse, tako da se nemojte čuditi ako ne vidite post very soon (čitaj - za 2 tj.) Pozzz!!!]

Četvrtak

Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor. Bilo je 6 ujutro, a veoma je neobično vidjeti mene budnu tako rano. Jednostavno više nisam mogla spavati. Izgleda da sam navikla na rano buđenje tijekom kazne.

Još uvijek me mučio onaj jučerašnji loš predosjećaj. Odakle je došao? I zašto? Nije imalo smisla... Nikad nisam osjetila takvo što bez ikakvog razloga, iz čista mira.

Zalupila sam vratima školskog ormarića. Bilo je vrijeme za biologiju. Taj sat sam inače slušala zajedno s Hannom i Serenom, ali ovaj put mi ih se nije dalo čekati, pa sam sama krenula prema učionici.
Skrenula sam iza ugla, kad sam se zabila u čovjeka s naočalama... Počeo se ispričavati i kupiti knjige koje su mi ispale iz ruku. Izgledao je skroz zbunjeno. Nikad ga prije nisam vidjela, ispričao se još jednom i napomenuo da je novi u školi pa se ne snalazi. Novi u školi? Nije da izgleda baš mladoliko, tako da sam isključila opciju da je novi učenik. To bi ipak bilo previše...

Ponovno sam ga vidjela već idući sat. Kojeg li čuda, došao je kao zamjena profesorici iz biologije koja je bila bolesna. Bolesna? Profa iz biologije? To mi nikako ne ide u glavu... Jer ta profesorica je najjača i najzdravija osoba koju znam. Sumnjičavo sam primijetila da je atmosfera u razredu postala strogo radna, nije se čula ni muha. Zar je to u ovoj školi, čijim je učenicima zabava na prvom mjestu, moguće? I to kod ovako naizgled zbunjenog profesora? No činilo mi se kao da profesor dobro zna što radi.
Predstavio se kao dr. Deek, čudni znanstvenik - taj je nadimak zaradio već nakon prvog sata. Toliko se uživi u svoja predavanja, da je fascinantno tek pratiti njegove smiješne pokrete dok pokušava objasniti nešto samo njemu poznato.

Pogledala sam na sat. Bilo je 2.11...ne, čekaj! 2.45?? Učinilo mi se ili...? Pogledala sam oko sebe i primijetila da su svi jednako zbunjeni kao i ja. Sat...već je završio a ja se sjećam samo početka predavanja... Osjetila sam bol u glavi...osjećaj kao da mi je netko iščupao pramen kose....
Svi su već napustili učionicu osim mene, još uvijek zadubljene u misli. Pokušavala sam se sjetiti proteklog sata, ali uzalud. Vrata su se lagano otvorila i kroz njih je povirio Chester.
- O, tu si! Tražio sam te posvuda... Nešto nije u redu? - primijetio je moj prazni pogled.
- Ne znam... Kako da ti objasnim... Kao da sam izgubila djelić života...''
Sjeo je pokraj mene. - Ima li to veze sa predavanjem onog novog profesora?
- Ha? I tebi se dogodilo nešto slično, ili? - upitala sam ga.
- Zapravo, do sad sam mislio da sam zaspao na satu. Ali moram reći da to da si i ti zaspala djeluje dosta...nemoguće. Tako da sam sad već postao zabrinut... Jesam li stvarno zaspao? I još ta bol u glavi... Kao da mi je neko čupo dlake...!
- Moolim?? I mene je boljela glava, ali ne bi ništa primijetila da nisam pogledala na sat...i...i kazaljke su odjednom promijenile smjer...!
- Primjećuješ li da se u zadnje vrijeme događaju malo pre neobične stvari?...Recimo moje ruke... - uzeo je zgužvani papir s poda i gledao kako sagorijeva u rukama.
- Bi li to moglo na neki način postati korisno?

No ja sam gledala preko njegovih ramena.
- Hej...! - uzviknula sam, i u tom trenutku vrata koja su dotad bila pritvorena su se zalupila.
Potrčala sam prema njima i izišla na hodnik. Bio je prazan...

[Tek sada se priča počinje zapletat, u pravom smislu te riječi (znam, dugo mi je trebalo)... I tek sada ja krećem radit linkove, tako da obavezno komentirajte! Ako se čitamo, stavit ću vas...]

Srijeda

Sjedim s Garyjem u knjižnici, učimo matematiku. Pošto s Chesterom nisam naučila ama baš ništa, sada sam se fakat trebala bacit na posao… Zato služi Gary! Ha ha, baš sam zločesta! Gary bi trebao postati profesor matematike, i to u vrlo bliskoj budućnosti, stvarno. Mislim da ni trenutno ništa ne uči, samo se zeza i zbija šale… Zapravo je tu da pomogne meni, prvenstveno. I mislim da pomalo počinjem shvaćati te matematičke zavrzlame, zbilja dobro objašnjava. A preksutra je test!!! Ajme…jedva čekam da prođe…

Danas sam po zadnji put sjeckala povrće u školskoj kuhinji. Napokon…nadam se da me nitko više neće za ništa lažno optuživati… Naradila sam se ovih dana. Bolje rečeno, radila sam ko konj! Ali, sve ima svoje dobre strane. Ne samo da sam postala užasno vrijedna (moš mislit, više nikad mi se neće dat makar pospremit sobu), nego sam se potpuno zbližila s Chesterom. Moglo bi se reći, postali smo više od prijatelja. Oprezno čuvam njegovu veliku tajnu - nisam je rekla nikome, baš kao i on (osim meni). Pitam se kako smo tako brzo postali tako bliski. Nisam skužila ni kada se dogodilo, ni reći 'keks' nisam stigla, i već mu sjedim u krilu, dok mi on šapuće na uho...
Rukavice je skinuo - više mu nisu trebale. Uspio je potpuno ovladati gorućim šakama, sada se 'pale' samo na njegovu volju. Drago mi je zbog toga, jer ne želim završiti kao pečeno janje. Hi hi… A moram i napomenuti da se Chester stvarno promijenio otkad mu se dogodila ta 'mala' nesreća… Sada je puno pažljiviji, a i ne radi probleme po školi, kakve je nekada radio.

Sjedili smo na klupici ispred škole, nakon što je završila nastava, i razgovarali. Iz škole su se približavale Gina, Lindsay i još neka cura, plavuša koju izdaleka nisam prepoznala. Cijelo vrijeme su se hihotale ko lude… Kada su se malo više približile, shvatila sam da je ona plavuša bila Vicky, nova učenica. O, ne…to znači da će postati kao i one… Da…svakog ko bi se počeo družit s njima preobrazile bi u neobično bahate ulizice... Eh…žalim curu.
Prošle su pokraj nas, a za to vrijeme Gina je nešto šaptala Vicky gledajući u mene. Kao da je nešto smjerala…

Uskoro su došli i 'Carouselovci', skupa s Abby i Garyjem koji su nešto raspravljali, zasebno od ostalih… Sandra je upadljivo doskočila:
- Golupčići! Pa di ste? Nešto vas baš nema u mom vidokrugu… Evo, mi se baš dogovaramo za prvu zajedničku probu banda…
Nasmiješila sam joj se - Pa to je odlično! Kako se ono zove ona pjesma koju si napisala…?
- 'Phase', jooj, pa kako si uspjela zaboravit… Pa rekla sam ti…ne znam već koliko puta…ccc… - gledala me kao da zna o čemu se radi.
- Heh…pa…ovaj, sorry… A kada ste se dogovorili? Nadam se ne prije petka… Test iz matiše je…
- O, ma nismo se još ništa dogovorili - rekao je Jesse.
- Ali ne brini, bit će poslije petka…valjda… - dodala je Sandra.
Ubrzo smo se svi razišli…

Kasnije u krevetu, nisam mogla zaspati… Predosjećala sam nešto loše… Ne znam zbog čega, ali jednostavno sam imala takav osjećaj…

[Eto, stigao je i ovaj post, brže nego očekivano... Hvala svim onima koji zbilja čitaju moje posteve, a ne samo da napišu 'super blog, dođi do mog', jer to me fakat počelo živcirat. Svim ostalima one big kiss, and happy New year!!]

Utorak

Misli su mi bile zbrkane više no ikad... nisam znala čemu da vjerujem. Možda sve to sanjam? Ali sve je tako realno... Moji koraci odzvanjali su praznim školskim hodnicima... Dok sam se vraćala s plivanja i razmišljala o proteklim događajima, pokušala sam se uštipnuti što sam jače mogla. Ali...jednako jako je i zaboljelo. Znači ne sanjam. Čudo, s obzirom da u zadnje vrijeme često sanjam te čudne snove.
Pitam se zašto? Zatim mi je nešto palo na pamet... Ti snovi su mi se počeli događati otkad je počela škola...točnije, odonda kad sam udarila glavom u stup... Ima li to kakve veze? Tko će znat...što je sve povezano s glavom...? Nisam prava da o tom razmišljam, s obzirom na moje matematičke 'sposobnosti', što znači da mi je logika - nula.
Zaputila sam se kući, iscrpljena od plivanja, razmišljajući o svom meeekanom krevetu...

Sutradan sam se probudila - prebrzo. Što je sad to, pa nisam ni pravedno sklopila oči, a već moram u školu..... Ajme još danas i sutra, a onda je napokon gotovo s kaznom...

Na poslu sam se s Chesterom slagala više no ikad. Ali, naravno da sam bila oprezna zbog njegovih ruku. On kaže da polako, malo po malo uspijeva kontrolirati goruće šake. Sada postanu vruće samo kad se naljuti, naživcira i slično. Ali svejedno nosi rukavice just in case. A što se tiče ove kazne, već sam se navikla na rutinu… više mi ništa nije teško. Iako…još samo sutra!

Nakon kazne sam se s Abby i Sandrom zaputila na sat engleskog. Čavrljale su dok se Abby nije okrenula prema meni:
- A što je tebi? Nekako si mi zamišljena…
Odgovorila sam - Stvarno? Ma samo ti se čini… E, Sandra, jesi smislila ime za svoj bend?
- Hah, ne bi baš rekla da si u toku… Pa trenutno o tome razgovaramo!
Abby me pogledala s upitnikom. Sandra je nastavila:
- Zvat ćemo se 'Carousel', što znači kaos…Hmm, valjda će tako ostati, već sam se 67 puta predomislila, ali ovo mi se najduže sviđa! Doći ćeš danas na audiciju? Mislim, kao potpora?
Ja sam se opet prenula - Što, aah, da naravno!

Tako…audicija se nakon škole održala u Sandrinoj garaži. Došlo je dosta ljudi, Sandri je bilo teško odabrati najbolje. Evo krajnjeg rezultata 'istrage':
Sandra Grey - gitara (naravno)
Serena Nickson - vokal (Hannah ju je jedva dovukla, ali se isplatilo - cura ima predivan glas)
Matt Hamilton - bass gitara (novi učenik, predobro svira, Sandra se nije puno dvoumila oko njegovog odabira)
i Jesse Routh - bubnjevi (odabir je bio težak, zbog puno ljudi, ali valjda Sandra zna najbolje)……

Ponedjeljak

Ahh, još jedan dan na poslu (odnosno kazni)… Radimo do srijede, jer smo tada prošli tjedan i bili kažnjeni, a onda smo napokon freeeee….!!

Krenula sam iz kuće sa stotinu misli u glavi, a opet, pokušavajući ne razmišljati o tome kako ću se danas opet naraditi. Chester je na poslu bio čudan… Mislila sam da se od poljupca nešto promijenilo, ali on me nekako cijelo vrijeme izbjegavao. Kao npr., ja njega pitam treba li mu pomoć, a bilo je očito da mu treba, on me odbije. Poslije sam ga vidjela kako se s istim problemom muči - sa Samom. Na odlasku sam ga htjela pozvati, ali se on nekako požurio za Samom. Očito sam zaboravila da Chester… baš i nije neka dobrica…

Zaputila sam se s Tinom na sat. Nisam više htjela razmišljat o Chesteru… Ispred učionice su stajali neki dečko i cura, koje dosad još nisam vidjela, i razgovarali s razrednicom. Pitala sam se tko su oni? Bili su nevjerojatno slični, ali samo u faci, dok su im stilovi u odijevanju bili toliko različiti. Ona je bila neka pinky girl, dok je on izgledao poput skatera. Očito su bili novi u školi.

Baš kao što sam pretpostavila, razrednica nam ih je dovela na sat, a onda su se predstavili. To jest, cura ih je oboje predstavila:
- Ja sam Vicky Hamilton, a ovo je moj brat blizanac Matt. Doselili smo se ovamo zbog očevog posla, pa ćemo vjerojatno zato ovdje i duže ostati. Odmah bi željela istaknuti da ću…ovaj, da ćemo u subotu organizirati tulum u čast dolaska ovamo, tako da… svi ste pozvani, a o lokaciji ću vas još izvijestiti!
Zatim su oboje sjeli na mjesta, začudo, jako daleko jedan od drugog. Hmm, hrabro od nje što ide raditi tulum, a još nikoga ovdje ne zna.

Poslije nastave sam krenula do bazena… napokon…jedva sam čekala kada ću se baciti u vodu. Škola je već bila dosta prazna, kad se ispred mene 'stvorio' Chester. Htjela sam bez riječi proći pored njega, ali me zaustavio. Pukla sam:
- Što je sad? Zašto me izbjegavaš cijeli dan? A sad se odjednom tu pojaviš kao da ništa nije bilo!?!...
Chester me prekinuo… - Stvarno sorry, ali…Dođi…moram ti nešto pokazati!...

Odveo me kroz vrata neke prazne učionice. Sjela sam na klupu, a on nasuprot mene. Pogledao me. Tek sad sam shvatila da su mu oči crvenkaste, kao da noćas uopće nije spavao. Spustio je pogled i počeo skidati rukavice koje također dosad nisam primjećivala. Kad ih je skinuo, pogledala sam mu ruke u čudu… Bile su mu doslovno crvene, gotovo da su presijavale. Ispružila sam svoju ruku da ih dotaknem, ali on je uzmaknuo…

- Ne diraj, ispeći ćeš se…
- Što je bilo, što ti se dogodilo? Jel… - počela sam uznemireno zapitkivati, ali on me prekinuo:
- Polako, sve ću ti objasniti. Dakle ovako… Ova mi se nezgoda dogodila jučer. Navečer, kad sam došao kući, a ulazio sam kroz garažu, primijetio sam neku knjigu na polici s alatom. Dosta debelu knjigu, nikada je prije nisam vidio, a kamoli u garaži. Morao sam vidjeti kakva je to knjiga. Najneobičnije je bilo to što se nije dala otvorit, iako nije imala nikakvu bravu da pomislim da je zaključana. Na kraju se tako naglo otvorila, da je bočica koja je bila skrivena u njoj ispala i prolila mi se po rukama. Ništa nisam osjetio, ali otada, kad god nešto dotaknem, izgori. Danas sam te izbjegavao jer te nisam htio ozlijediti. Jedino, donekle ove rukavice sprječavaju vrućinu…
Primijetila sam da to nisu bile obične rukavice… Ostala sam potpuno bez teksta . Nisam znala što bi rekla, dok me on nije podsjetio:
- Sigurno se žuriš na plivanje…?

Trgnula sam se: - Ajoj, da! Kasnim! Sorry, moram ić…
Pogledala sam ga još jednom, otvorila vrata učionice i potrčala prema školskom bazenu…

Nedjelja

Hodala sam mračnom ulicom. Noge su me samo nosile... Ušla sam kroz neka hrđava vrata, zatim kroz još jedna. Pa kroz još jedna... Zatim sam se našla ispred dvoja vrata. Nisam se mogla odlučiti kroz koja vrata da krenem... Vrata iz kojih sam prošla počela su se škripeći otvarati. Začula sam jezivo režanje iz tog smjera, koje je bilo sve glasnije. Počela sam paničariti... Nabrzaka sam se odlučila za lijeva vrata. Kada sam ih otvorila i zakoračila, pala sam u dubok ponor.....

Probudila sam se mokra od znoja... Čovječe, opet sam sanjala! Moj pas, Flocky stajao je iznad mene i slinio. Ko ga je pustio u sobu?? Ustala sam, odvukla ga van i zatvorila vrata. Bilo je 9 sati.
Ajme, danas dolazi Chester... Sve mora biti tip-top kad on dođe! Zato sam se odmah otišla otuširati, jer sam već pomalo smrdila na Flockyja. Čak sam si i pospremila sobu. Chester je trebao doći u 18 h.

Oko 17 h prevrtala sam knjigu iz matematike pokušavajući nešto ponoviti da ne ispadnem baš totalna glupača. U isto vrijeme sam slušala muziku... U pozadini je treštao Linkin Parkov Qwerty...

Bilo je već 17.56, kada je zazvonilo zvono na vratima... Potrčala sam do vrata, popravila frizuru i otvorila s osmijehom. No, ubrzo mi je osmijeh splasnuo s lica - bio je to samo George...
- Što je? Tako ti je žao što me vidiš?
- Ma neee!! Samo...očekivala sam nekoga...
- Dobro...onda se neću zadržavat, ionako sam samo u prolazu. Samo sam ti htio javiti odličnu vijest... Sreo sam Tarinu Tarantino! Znaš da ona kreira odjeću Paris Hilton i Avril Lavigne? Uglavnom, uspio sam je nagovorit da pogleda moje kreacije i rekla je da će razmisliti da ih iskoristi za jednu od svojih revija! Dala mi je broj da joj se javim...
- Ma daj!! Pa to je super... Još nešto?
- Ok, vidim da ti samo smetam...idem ja...
- Ne, nije istina, ne smetaš...
Ali već je otišao... Ah, ništa, nastavila sam čekati Chestera.

I načekala sam se. Čekala...I čekala... Sad mi je već bilo žao što je George tako brzo otišao... Bilo je 19.08 kad je opet zazvonilo. Ovaj put se nisam nadala da će to biti on - ali, bio je! Izgledao je zadihano.
- Hej! Kasniš! Smije se znat zašto? - upitala sam ga.
- Da, sorry... Krenuo sam autom, ali mi se ispred nosa dogodila neka nesreća...pa sam nastavio pješke...
- Ajme... važno da si ti dobro... Ajde, uđi!

I tako, navalili smo na matematiku... Nakon nekog vremena, nešto sam shvatila...
- Chestere... Znaš li ti uopće to što mi objašnjavaš...?
- Paa...iskreno baš i ne...
- Ali...zašto si me onda pitao da mi pokažeš...?
- Ne znam ni sam... možda zato što mi se sviđaš...htio sam te bolje upoznati... - govorio je sve sramežljivije.
Nisam mogla vjerovati svojim ušima.... Samo sam ga zbunjeno gledala... On me gledao tim zelenim očima...

I baš u tom trenutku, dokaskao je Flocky i skočio prednjim šapama u moje krilo. U njušci je imao lopticu koja je cvilila kad bi ju se stisnulo, i tako cvilio s njom...
Naljutila sam se na njega:
- Uh, Flocky, kud baš sad? Ajde, odlazi...
Nije se dao dok mu nisam bacila loptu... I tako se non-stop motao oko nas.
- Heh, u svakom slučaju... možemo zaboravit matematiku...

I tako, za ne povjerovati, igrali smo se s Flockyjem i napravili veliki nered u kući. Izmorili smo psa do temelja... Na kraju je odustao i povukao se.
Chester je uzdahnuo: - Ajde, pomoći ću ti ovo pospremiti...
Na kraju smo se i mi totalno izmorili. Bilo je vrijeme da ode... Otišla sam ga ispratiti do vrata.
- Pa onda...vidimo se... - u mom riječniku ponestajalo je riječi.
- Da...vidimo se...
Tako smo stajali i gledali se, ne znam ni sama koliko dugo...bio mi je sve bliže. I... Poljubio me!!
- Vidimo se na poslu... - rekao je na kraju.
I otišao.....

[Još uvijek nisam izmislila band... Uglavnom, Ovo što je Lilly sanjala do sad, sve će se ostvariti, ali ne doslovno, jer su snovi metaforički...]

Subota

Danas je subota... Napokon odmor od napornog rada...od prošla dva jutra i još škole popodne... Toliko sam izmorena da sam spavala do podneva. Kad sam se probudila, mama je već završavala s ručkom.
A ja, po običaju, kako i uvijek pozdravljam kad se probudim, dođem mami ''Dobro jutro!''...
Mama mi odvrati: ''Ooo, spavalice, pa mogla si prespavat cijeli današnji dan... Probudila bi se predveče, i opet pozdravila 'dobro jutro'... Hajde, uskoro će ručak.''
Začuđeno je pogledam... ''Zar već?...Koliko je sati..?'' uuu...
Uvjerila sam se kad sam pogledala na sat... Bilo je već pol 1... Gees... Nikad nisam toliko spavala osim nakon nove godine...!
''E, da, zvala te Abby...rekla je da ju nazoveš kad se probudiš...'' sjetila se mama.
I tako sam je ja nazvala. Rekla mi je da se nađem s njom i Sandrom oko 2h. Spremila sam se, jela i otišla se nać s njima.

Našle smo se na kavi... One su me već čekale u našem omiljenom kafiću 'San Marcos'...koji nam je omiljen jer je najbliži...hihi...
Sandra: ''Heey... Pa di si ti? Baš se i ne vidimo sad kad ideš popodne u školu... jer si ujutro u kazni...''
Abby: ''Da... ispričala sam joj sve kako si dospjela u kaznu...''
Ja: ''Jesi?'' okrenem se Sandri: ''Onda sad znaš kako mi je...?''
Sandra: ''Ovisi...jesi li išta postigla do sada? Znaš na šta mislim....''
Ja: ''Pa što se toga tiče... Sutra se nalazim s Chesterom da mi pokaže matematiku...!''
Abby: ''Ooo... pa što nam se odmah ne pohvališ? Pa super...''
Sandra: ''Odlično onda...! Ljudi, saznala sam i ja jednu vijest... Lukas i Lindsay su prekinuli. Istina... ionako je bilo pitanje vremena... Ta Lindsay je tako GLUPA krava! I to ne kažem da je uvrijedim... samo govorim istinu.''
Ja: ''Pa da, ni ja se ne čudim što su prekinuli... Ko bi trpio tu Lindsay...''
Sandra: ''Ima još nešto... Napokon ću osnovati svoj vlastiti band! Još ne znam kako će se zvati... ali dobro, tu ćete mi vi pomoći...''
Abby: ''Ahaa...a sada ćemo jojpomoći u obljepljivanju letaka za audiciju!''
Ja: ''Super...idemo onda...!''

I tako... obišle smo cijeli kvart i ne vjerujem da bi se igdje mogao naći neki prazni prostor bez letaka...haha! Uskoro smo naišle na Hannu i Serenu... Pročitale su Sandrin letak... a zatim je Hannah nešto počela nagovarat Serenu... Nas tri smo ih samo gledale, dok se Hannah nije okrenula... ''Cure, morate čuti kako Serena predivno pjeva!''
Serena: ''Ali, ali...''
Hannah: '' Nema 'ali'! Dosta si to skrivala u sebi! Vrijeme je da te nečim istaknemo!''
Sandra: ''Ako je tako... neka dođe na audiciju u utorak, kao i svi ostali, u moju garažu.''

Uskoro smo se pozdravile s curama, ubrzo nakon toga sam i ja krenula kući. Na putu sam razmišljala...pogodite o kome...XD! Ako mi se ne dogodi još neka bruka, rekla bih da mi se stvari polako počinju slagati na svoje mjesto... U ponedjeljak mi počinju treninzi plivanja... Vjerujem da će mi to dati novu snagu, jednostavno obožavam plivati. Sutra se nalazim s Chesterom... što može biti bolje? Ok, samo ćemo učiti...ali... ipak... sreća je nekako prešla na moju stranu!

[Ljudi, ostavite u komentarima ako se sjetite kojeg primjera, kako bi se mogao zvati Sandrin band??? Pliiiiiz!! Nadam se da vam se sviđa priča... Bye!]

Petak

Još jedan naporan dan u kantini zahvaljujući GARYJUU!! Grrrr...jel ja stvarno to moram trpit samo zbog Chestera...? Valjda je to jedini način... Ah, tako ti je to kad si zaljubljen...!

Ujutro mi je u posjet na radno mjesto došla Abby... Ispričala sam joj sve što se dogodilo jučer, dok ona nije bila prisutna.
Ja: ''I tako...sad moram tu crnčit zbog nekog tamo mangupa...ups...koristim Garyjevu najdražu riječ kojom opisuje Chestera... Ne smije mi se ponovit...''
Abby: ''Joj, pa moraš to dobro iskoristit! Gary nije normalan... Zahvali Bogu na tome!''
Ja: ''Ta ti je dobra! No... moram ić sjeckat povrće, ajde, vidimo se pod sljedećim odmorom...!''
Abby: ''Jooooj ne! Šta ćemo imat za hranu...? Opet neku bljuvotinu??''
Ja: ''Hej, nije bljuvotina ništa što ja napravim...važi? Ali, ajde dobro, priznajem... ovo će bit totalna bljuvotina...''
Abby: ''Oh...šteta... Ajde, onda se vidimo...''

I ode ona. A ja se okrenem, prokljinjuči Garyja što moram ovo raditi, kad ono... Chester zajauče... Izgleda da se porezo pri sjeckanju. Brzo sam otišla do njega...
- Daj, ja ću to! Ne brini, mama mi je med. sestra, pa sam naučila ponešto od nje...
Znala sam gdje stoji pribor za hitnu pomoć, pa sam mu zavila ranu... Kad sam bila gotova, pogledala sam ga duboko u oči... I on je mene pogledao i zahvalio mi... Skoro sam se, tamo ispred njega, otopila dok bi od mene ostala samo lokva! Ne znam koliko je trajalo prije nego što sam uspjela promucati ''...nema na čemu...'' i otišla do svog mjesta...
Taj mali, ako ne i beznačajni trenutak obilježio mi je dan. Nisam mogla cijeli dan prestat misliti o njemu. Kao da je to neka novost...

Kasnije je došao Gary, da mi javi da je profesor iz matematike najavio test za tjedan dana... Ooo neee... mrzim matematiku i sad je još moram izvježbat još s ovim gubitkom vremena...

Kada je kraj radnog vremena bio gotov, svi skupa smo (mi kažnjenici) otišli do vješalica da si poberemo jakne... Kad sam se obukla i okrenula, odjednom je ispred mene bio Chester... Počeli smo pričati nešto bezveze, a onda mi je rekao kako je čuo da mi loše ide matematika i da bi mi rado dao instrukcije... Prihvatila sam ponudu, sva sretna...
Dogovor je vrijedio za dva dana...koja će meni potrajat ko dvije godine, jer neću moć dočekat... Gary, ipak ti hvala......

Četvrtak

Sljedeći dan smo u školu morali doći ranije, čak u sedam. Začudo, nisam kasnila. Ustala sam se u 5 ujutro! Znam, nisam normalna, ali bila sam tako uzbuđena, da nisam više mogla spavati. Ajme, kako je moguće da radim s Chesterom? Možda bolje rečeno, robujem s Chesterom. Ali, meni dobro...Ko da sam poludila!

Na radno mjesto sam stigla prije ostalih. Uranila sam, valjda od uzbuđenja. Malo kasnije je stigao i Tino. Ušli smo u duboku raspravu o nepravdi u ovoj školi. Pa mi, zaboga, nismo ništa skrivili.

- Za sve su krivi Chester i Sam. - negodovao je Tino.
Svejedno, nisam mogla biti ljuta na Chestera. Mislim... baš je zloćko! Na dobar način...
Već je bilo 7 sati, kada su stigle kuharice i počele nam objašnjavati što ćemo raditi. Sam i Chester su, naravno, kasnili. Kada su nakon 5 minuta stigli, kuharicama se nije dalo pričat ispočetka, pa su meni i Tinu rekle da im sve objasnimo. I tako sam ja, koja slučajnost, pokazivala Chesteru, dok je Tino Samu, a sve to uz usputni rad.

Pomrli smo od rada...i sad smo mrtvi i gotova je priča!!! Šala... Uglavnom, bili smo mrtvi umorni kada je bilo već 9 sati, i posjetio nas Gary. I pita on mene kako sam... A ja odlično, kako bi bila, nepravedno osuđena...Ko može pomislit da je to tako naporan posao? Bole me nooogeeee.....da ne spominjem kakva sam zbunjola pored Chestera ... I tak sam ćaskala s njim (Garyjem),...

Gary: ''Pa, kako napreduje?''
Ja: ''Kako bi išlo? Posla preko glave, i više od preko glave...''
Gary: ''Dobro, al nisam na to mislio...kako stoje stvari s Chesterom..?''
Ja: ''Moolim? Ne kužim, kak to misliš...? Stvari s Chesterom.....?''
Gary: ''Slušaj sad, al nemoj odmah počet vikat..!''
Ja: ''Zašto, o čem sad pričaš...? Ja tebe niš ne kužim....''
Gary: ''Kako bi i mogla kad me ne puštaš da pričam! Šuti. () Ja sam te okrivio da si se gađala hranom...''
Ja: ''ŠTOOOO!??!! KAKO?!! Ali zaštooo??????''
Gary: ''Čekaj, ne daš mi da ti objasnim....Kad sam vidio da je Chester sve to započeo, okrivio sam i tebe jer sam znao da ćete onda zbog toga zajedno u kaznu. I tako ćeš ti imati priliku da te on primjeti, a to si zapravo i htjela, ne?''
Ja: ''Jooj, pravo si srce! Kako ti uvijek misliš na druge...al baš i ne misliš da bi ti drugi mogli krepat na poslu? A šta sa Tinom? Ni on nije kriv, a u kazni je...''
Gary: ''Ah, šta se može, on je bio s tobom, pa bi bilo logično da se i on gađao. Ali hej, nisam to ja za njega rekao, to je zaključio ravnatelj...''
Ja: ''Aha. Ajoj. Još uvijek ne mogu vjerovati! Pa ono, tnx, ali za sad mi baš ne ide...''
I tada upadne u razgovor Chester: ''Hej, Lilly, može pomoć? Ne znam kuda ovo ide...''
Ja: ''Evo, samo malo...'' on se odmaknuo.
Gary: ''Vidiš? A šta sam ti reko! Krenut će tebi kad tad. Osvojit ćeš mangupa!''
Ja: ''I ti i tvoj mangup! Ajde, idem...Vidimo se na engleskom!''
Gary: ''Okay! Idi pomoći mang...''
Ja: ''Sad je stvarno dosta! Idi već jednom.''

I tako...još napornog rada, pa poslije ručka, pa još i škola...Ne znam baš koliko bi točno trebala biti zahvalna Garyju, jer to je fakat naporno...Baš sam ljuta na njega! Ali opet...nije da mi je teško provodit više vremena s Chesterom...if you know what I mean...

Srijeda

Sutradan sam se probudila sva u znoju, uznemirena... Sanjala sam zbilja čudan san. U njemu smo Chester i ja hodali, držali se za ruke i zaljubljeno gledali. Bila sam ko u oblacima... Odjednom sam se poskliznula i pala, a kad sam ponovno pogledala Chestera, to više nije bio on, nego Gina, koja mi je pružila ruku i pravila se da mi hoće pomoći, a zatim me gurnula u divlju rijeku, za koju ne znam uopće odakle se stvorila.
Zatim sam se probudila. Polako sam se dignula s kreveta, rastegnula se i pogledala na sat.....

- ŠTOOO? - Neeee, već je 8.15, prije 15 minuta sam trebala biti u školi!!!
Abby danas nema nastavu jer je imala neku probu za plesni nastup, a inače uvijek idemo zajedno u školu. Ne mogu vjerovati kako sam ja izgubljena bez nje! Pogledala sam na mobitel. Naravno, crknuta baterija, zato me i nije probudio! Bacila sam ga na krevet, obukla se u rekordnom roku i spremila u sekundi, te izjurila van poput metka.
Pošto mi je škola bila blizu, stigla sam negdje u sredini sata. Naravno da me profesor odmah protjero van.
Ostatak sata sam provela lunjajući po školi. Sjela sam na klupicu, kad mi se pridružio Gary.

- Hej, Gary, otkud ti? - upitala sam.
- Pa, eto, nisam imao prvi sat psihologiju jer je profa bolesna. Ti?
- Ah, ništa, zakasnila sam pa me matematičar stjero sa sata...
Zatim sam mu ispričala svoj ludi san o kojem sam cijelo vrijeme razmišljala.

- Tako znači...sviđa ti se Chester? - pitao me s osmijehom. O ne, nisam mu trebala reći, sad će me zezati...
- Što, sad si se počela paliti na mangupe?
- Nije on mangup!- skočila sam. - Možda malo... Ali inače uopče nije loš dečko!
- Ali možda maaalo?? - zezao me on.
- Nije smiješno. - nadurila sam se u šali.
- Ma dobro, vidi je...Nemoj mi se sad tu durit! Ima da zaskočiš mangupa čim ga vidiš! - tresnuo me po ramenu.
- Gary! Bez zezancije, lako je tebi zavodit cure! - Na to se zarumenio...
Zazvonilo je školsko zvono.
- A, ništa, vidimo se! - kaže mi Gary.
Pozdravili smo se, a ja sam odjurila na drugi sat.

Dalje se ništa nije događalo sve do ručka. Baš sam u kantini nešto razgovarala s Tinom, kad je odjedanput počelo gađanje hranom! I baš sam se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu, tako da sam ja bila jedna od glavnih (nezasluženih) krivaca.

Sam, Chester, Tino (jer je bio samnom) i ja nalazili smo se u ravnateljevom kabinetu u svim bojama i mirisima hrane, čekajući 'smrtnu' presudu. Ravnatelj je bio zbilja ljut. Pune tri godine nam je pričao o mukotrpnom radu kuharica i čistačica da bi naš život u školi bio što ljepši... Kao da sve to ne znam, nisam ja kriva za taj nered! Nakon što nas je (ne)pošteno izvrjeđao da smo divljaci, i šta sve ne, kaznio nas je da cijeli tjedan moramo raditi u kantini!!
O, shit! Pa ja ću cijeli tjedan radit s Chesterom!! Ajme, srce mi kuca 100 na sat....eksplodirat ću!

Utorak

Evo me opet na putu za školu. Ovaj put sam oprezno pazila da se ne zabijem u onaj isti nesretni stup.
Inače, ona kvrga od jučer mi je poplavila, pa sam si zbog toga odrezala šiške da ju prekrijem. Zbilja je odvratno izgledala. Barem će mi kosa opet narasti...

Ispred škole smo Abby i ja nabasale na Georgea.
- Hej, bok cure! Cool, Lilly, novi frizzz!
Počeo je vaditi iz torbe neku bilježnicu.
- Što mislite o ovima?
Pokazao nam je zbirku svojih najnovijih kreacija.
Dok su se on i Abby zadubili u razgovor o odjeći, pogledala sam Georgeu preko ramena. Malo dalje stajale su dvije glupače... Gina i Lindsay su nešto šaputale, a zatim se okrenule prema meni i počele se glasno cerekati i upirati prstom u mene!! Što je sad?? Zar mi tako grozno stoji frizura?

I tako pitam ja ovo dvoje ispred mene:
- Abby, George, vidite li vi nešto smiješno na meni?
A Abby će okrečući se prema meni: - Što,.. zašto.....oh!
- Što, reci mi! - uzviknula sam.
- Ptica ti se posrala na rame...sudeći po količini, rekla bih da je golub...
- ŠTOO? - nisam mogla vjerovati.
Ovo definitivno nije moja godina. Baš danas, kad sam obukla svoju najdražu majicu...Brzo sam s Abby otrčala u wc, da popravim štetu koliko se može popravit. A to je skoro ništa.

U wc-u smo naišle na Sandru.
- Bok cure. O, Lilly, stavila si si šiške. Dobro ti stoje. Koji vrag....
- Ne pitaj. Danas nije moj dan, kao ni jučer. Kao i većina dana u mom cijelom životu...
- Znaš kako se kaže...ptičja kakica donosi sreću...iako ne znam na koji način, ali... - slegnula je ramenima i otišla.
- Ma ne brini, maknut ćemo mi to govance s tebe. - tješila me Abby. Koliko toliko smo uspjele ukloniti mrlju. Ali još se vidjela. Naravno, cijeli dan su ljudi upirali prstom u mene i smijali se, ali mene više nije bilo briga.

Na povratku iz škole, opet sam ga vidjela. Dok sam prolazila pored njega, pogledao me i nasmješio mi se...Sva sam se rastopila. Ali onda mi je nešto palo na pamet. Jedno veliko pitanje. Jel se on to nasmiješio meni, kao zavodnički ili mi se smijao zbog govanca??

Ponedjeljak

Počela je još jedna školska godina...krenula sam u treći razred. Sve kreće ponovno ispočetka...Ispočetka natezanje s profesorima za bolju ocjenu, ispočetka trčanje na satove, ispočetka sva društvena događanja...kao da se sve ponavlja.

Krenula sam sa svojom best frendicom Abby iz kuće i zaputile smo se u školu. I tako smo se mi vukle i vukle, da dođemo što sporije, kad sam ga ugledala... S druge strane ceste 'vukao' se On sa svojim društvom.

Nije da nikad nisam vidjela Chestera ali, nekako sam tek sad osjetila ono nešto. I tako sam počela samo buljiti u njega, a ono, Abby meni nešto priča, ništa je nisam skužila...bila sam u oblacima...i odjednom...ZABIJEM SE U STUP!!! Ne mogu vjerovati da se to meni događa! Nadajući se da me nije vidio, pogledala sam prema njegovom društvu, a kad ono..tamo se svi doslovno trgaju od smjeha!! Da super, sad još i to, dovoljna mi je i bol u glavi... Vjerujem da je i odzvonilo koliko sam jako udarila....

Pognute glave sam, zajedno s Abby otrčala prema školi. Nadam se da nije izgledalo da se radujemo školi!! Ono jedva čekam....NE!! I naravno, ne samo da se moja bruka proširila po školi nego sam i dobila veliku kvrgu na čelu!I cijeli dan me bolila glava...

Inače, u školi ništa čeg inače nema prvi dan...puste prijetnje...dođe ti da pobjegneš iz te glupe škole kojoj je 3.razred najteži!

[Znam, prilično kratak post za početak... No, promijenit će se to kasnije... Btw, ovo mi je prva priča i nadam se da će ispast dobro. Pozzz!!]